Bleiburg 1945. – hrvatska žrtva zalog budućnosti hrvatskih naraštaja

Oj Hrvatska Mati, Nemoj Tugovati,

zovi, samo zovi, svi će sokolovi za Te život dati.

Za dom i slobodu, hrvatskom narodu.

Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za Te život dati.

Piše povjesnik Goran Jurišić

Izbavi me, Bože, od ruku zlotvora, čuvaj me od čovjeka nasilna… Psalm 140,2

Bleiburg 1945. nalazi se u kolektivnoj memoriji hrvatskog naroda, sjećanje prenijeto s koljena na koljeno, iz generacije u generaciju Hrvata, i istina o tome događaju iz svibnja 1945. godine postala je neizbrisiva standardna vrijednost u hrvatskom društvu, bez obzira što je žrtva iz pojma BLEIBURG obezvrijeđena od strane isključive ljevice koja uključuje i „domoljubnu desnicu“ u Republici Hrvatskoj, umjetna podjela koju stvoriše bivši komunisti, politički polovi koje su bivši komunisti nakon pada Berlinskog zida i propasti Titove Jugoslavije zauzeli radi raspodjele plijena privilegija koje proistječu iz njihove neprekinute vladavine posljednjih 70 godina čije vrijeme ovime istječe 2018. godine, jer stvarnu vlast su staljinistički titoisti dobili tek nakon raskida Staljina s Titom zbog težnje jugoslavenskih komunista za sukobom s atomskim silama Zapadnih Saveznika zbog Tršćanske krize u vrijeme dok SSSR nije imao atomsko oružje. (Do tada su od 22. lipnja 1941. bili kvislinzi Sovjetskog Saveza, posebno nakon vojne intervencije Crvene armije u Srbiji 1944.) Bleiburg i Križni put hrvatskog naroda 1945. ima svoje značenje za budućnost, i to je ujedno svjetlo koje će sjati Hrvatima, hrvatski feral.

Iako se vlada Republike Hrvatske zajedno sa saborskom opozicijom, (oporba vlastima u tom smislu 2018. ne postoji jer je 1993. likvidirana i ušutkana), soroševskim udrugama i orkestrom režimskih medija i dvorskih „povjesničara“, (pričalica partizanskih priča), trudila, da ovaj puta u svijet ode jasna slika „Bleiburške komemoracije“ kao „najveći skup fašista u Europi“, trud se nije isplatio. Reklo bi se: Uzalud vam trud svirači!

Kako bi se difamaciji „Bleiburga“ dalo na uvjerljivosti, angažirane su 23 „antifašističke“ udruge koje su u mjestu Bleiburg dovele oko sto prosvjednika protiv 15.000 „ustaša“, to jest hrvatskih građana, dakle, oko 3 člana iz svake udruge iz Slovenije, Austrije i Hrvatske. Komunistički pucanj „antifašista“ pogodio je, međutim, u prazno, jer je s međunarodnim publicitetom ove komemoracije, makar i negativnim, Bleiburg i Križni put izašao iz zone cenzure u Europi i svijetu, pošto do sada nitko u svijetu i nije baš u pravilu obraćao pažnju, što to tamo neki Hrvati rade, zašto se okupljaju u velikom broju svake godine na bleiburškom polju, i tako to već od 1951. godine, šest godina nakon završetka Drugog svjetskog rata kada su ostatci ostataka zaklanog hrvatskog naroda se spominjali ove najveće tragedije u povijesti hrvatskog naroda, koju su skrivili britanski Saveznici, i upravo taj detalj, da se radi o protuzakonitom izručenju hrvatskih snaga s masom izbjegličkih hrvatskih civila od strane britanske armije, a na zapovjed britanske vlade masona Winstona Churchilla, i u dogovoru sa slobodnozidarskim predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država, Franklinom Delanom Rooseveltom, (tajna operacija ‘Keelhaul’ ili predaja ratnih zarobljenika antikomunista u krvničke ruke Staljina i njegovog šegrta Tita, dogovorena u ožujku 1945.), otišla je u svijet zahvaljujući mrziteljima povijesne istine u Republici Hrvatskoj na isključivoj ljevici, jer druga i ne postoji, tako da je partizanska puška koja je opalila u smjeru Hrvata, prosula barut u lice samih pucača klevetnika i lažljivaca.

Ostavimo po strani činjenicu da su Počasni bleiburški vod preuzeli udbaši kako bi kontrolirali svaki segment bleiburških događanja, iako ni to bivšim komunistima nije dovoljno, ali su nemoćni jer ne mogu tragediju hrvatskog naroda kroz povijesni pojam Bleiburg i Križni put izbrisati iz sjećanja Hrvata iako bi to najradije voljeli. Povrh svega ova strašna istina o Bleiburgu odlazi ubrzano i u svijet nakon desetljeća čelične cenzure za koju su se jugoslavenski komunisti iz partizanskih „besmrtnih odreda“ bili pobrinuli. Besmrtni u ovom slučaju su samo primatelji partizanskh mirovina koje prelaze s koljena na koljeno. Hrvatima sjećanje, jugoslavenskim komunistima i njihovim potomcima hrvatski novac, omražene „ustaške“ kune. Reklo bi se – svakome njegovo – a takav će biti i Božji sud na Sudnjem danu. Jao nekima!

Ostavimo po strani orkestriranu klevetničku kampanju koju su platili hrvatski građani hodočašćenjem u Bleiburgu prilikom čega ih je austrijska policija kao nikada do sada maltretirala, i pregledavala na granici kao da su nekakvi kriminalci ili teroristi, u potrazi za „bombom“ u obliku slova ‘U’. Nekima je to smrtonosna slikovita bomba, a nekima slatki bombon. Ironija sudbine je bila, da su sami austrijski policajci na leđima svojih odora nosili slovo ‘U’. To je ironija sudbine u inat vlastodršcima u Hrvatskoj, ljevičarima i njihovom klevetničkom orkestru. Vidjet će se hoće li austrijska policija biti tako usmjerena i prilikom dolaska novog vala ilegalnih migranata iz Srbije preko Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske i Slovenije, poraženih bivših boraca terorističke organizacije Islamske države i sirijskih pobunjenika protiv Asada, i njihovih obitelji.

Klevetnički crveni orkestar morao je nakon komemoracije priznati da 2018. na bleiburškom polju nije bilo „ustaševanja“, što god to značilo, s obzirom da se u spomen stradalim hrvatskim žrtvama održava sveta misa Katoličke Crkve u Hrvata, ali da je komemoracija u Bleiburgu pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora Republike Hrvatske i dalje „opasna pojava“, jer da navodno ima tendenciju „rehabilitacije Nezavisne Države Hrvatske“. Ovdje ćemo stati i osvrnuti se na tu optužbu, jer takva tendencija u hrvatskom društvu na institucionalnoj razini uopće ne postoji, iako bi bila poželja i potrebna.

Rehabilitacija N.D.H.? Rehabilitacija N.D.H. nije kazneno djelo, kao što ni osnivanje N.D.H. od 10. travnja 1941. nije bilo kazneno djelo. (U tom smislu vidi u knjizi o povijesti Drugog svjetskog rata na hrvatskom jeziku pod naslovom WWII: POVIJESNA ISTINA BEZ CENZURE.) Što znači uopće rehabilitacija povijesne N.D.H.?

To znači ništa drugo nego ispravljanje onog dijela hrvatske povijesti, koji su komunisti i velikosrpski propagandisti krivotvorili.

Partizanska povijest ne postoji, postoje samo priče partizana, a one su u pravilu lažljive. Postoji hrvatska povijest koja je pak krivotvorena od strane stranaca, Jugoslavena i njihovih apologeta u svijetu. Čak i rezolucija o osudi totalitarnih poredaka Europskog parlamenta EU navodi nužnost revizionizma povijesti u svim onim dijelovima, u kojima su je komunisti krivotvorili. Drugim riječima, rehabilitacija Nezavisne Države Hrvatske, generacije njenih Hrvata, hrvatskih domoljuba i hrvatskih branitelja, jest povijesna nužnost i moralno-politička dužnost. To ne znači da će se sutra uspostaviti ustaška N.D.H. jer je to nemoguće, pošto su ustaše ubijeni i istrijebljeni u jugoslavenskom ratnom zarobljeništvu 1945. godine, a ustaška protujugoslavenska ideologija nepotrebna u uvjetima postojanja hrvatske države, Republike Hrvatske. Kakva će hrvatska država biti sutra i u bližoj i daljnjoj budućnosti, o tome trebaju odlučiti Hrvati, hoće li državu u njenim povijesnim i etničkim granicama, hoće li je zvati Država Hrvatska umjesto Republika Hrvatska, ili drukčije, njihova je stvar, kao i hoće li opet imati novog poglavnika, hoće li autoritarnu vlast, pravnu državu, demokratsku državu, hoće li nezavisnu državu sa souverainim hrvatskim narodom, itd. To nije stvar rehabilitacije ustaške N.D.H. Rehabilitacija ustaške N.D.H. znači vrednovati anti-komunistički doprinos N.D.H. u Drugom svjetskom ratu, doprinos N.D.H. i drugih Sila osovina u borbi za nezavisnost od svjetskog trgovinskog bankarsko-lihvarskog sustava, doprinos u otporu Oktobarskoj revoluciji na hrvatskom tlu, koju su pokrenuli komunisti u partizanskom ratu protiv Nezavisne Države Hrvatske, kojima je obnova Jugoslavije bila sredstvo za ostvarenje cilja – izvođenje socijalističke revolucije i diktatura komunističke partije. Rehabilitacija N.D.H. znači skidanje stigme ratnih zločinaca s ustaša, jer ne možeš biti ratni zločianc u vlastitoj zemlji koju braniš od veliksrpskih četničkih i komunističko partizanskih ustanaka, revolucija i stranih vojnih intervencija; skidanje stigme „kvislinga“ s ustaša znači također rehabilitaciju N.D.H., jer oni nisu bili „narodni izdajnici“ koji su izdali Hrvatsku, već borci protiv velikosrpske Jugoslavije, „tamnice naroda“. Da su ustaše izdali Jugoslaviju jasno je kao dan, ali to nije izdaja nego junački čin u borbi za oslobođenje hrvatskog naroda, barem s hrvatskog stajališta i sa stajališta postojanja hrvatske države Republike Hrvatske. Kada se tvrdi suprotno u Repubilici Hrvatskoj koja nije jugoslavenska, nego hrvatska, onda se čini kao da optužbe dolaze od strane shizofrenih bolesnika koji slave partizansko „oslobođenje“ i uspostavu Jugoslavije. Uglavnom, rehabilitacija N.D.H. znači rehabilitirati „10. travanj“ kao izraz stoljetne težnje hrvatskog naroda za obnovom njegove narodne države, što je najnormalnija stvar koja može smetati samo protuhrvatske čimbenike. Rehabilitacija N.D.H. ne smeta Srbe, već samo domaće izdajnike, jugoslavenski idoktrinirane ekstremiste. Na koncu konca je N.D.H. u Srbiji u Drugom svjetskom ratu imala svoj konzulat i održavala diplomatske odnose sa srpskom vladom, što svjedoči kako među narodima nema problema, već samo kada se u njihove odnose umiješaju „internacionalisti“ kao što su komunisti, ili njihov brat-blizanac, globalisti koji su protiv nacionalnih država i nacionalizma, jer je to protiv monopola međunarodnih bankara i korporacija, i to je u stvarnosti antifašizam. Ustaše nisu htjeli rat, pa ni svjetski rat, komunisti su htjeli, i partizanski rat, i svjetski rat i revoluciju. To je ta razlika u nijansama između ustaša i partizana. Da bi se one uočile, mora se skinuti sotonizaciju N.D.H. kroz njenu rehabilitaciju.

Čak i da austrijske vlasti na poticaj protuhrvatskih čimbenika u Republici Hrvatskoj zabrane komemoraciju u Bleiburgu na hrvatske žrtve komunizma, one ostaju u srcima Hrvata dokle god ono bije.

Žrtva od preko pola milijuna Hrvata ubijenih kroz izdaju Saveznika u jugoslavenskom komunističkom ratnom zarobljeništvu, na križnom putu od Bleiburga do Gevgelije, u Titovom genocidu, jest kamen-temeljac za nezavisnost i slobodu hrvatskog naroda, i njegovu svijetlu budućnost u mirnoj suradnji s narodima svijeta. Stoga Hrvati kao i svi narodi teže 1. svjetskome miru umjesto 3. svjetskom ratu koji Saveznici iz Drugog svjetskog rata, dakle, pirovi pobjednici, organiziraju pred očima cijelog svijeta. To je plod antifašističke pobjede u Drugom svjetskom ratu – Treći svjetski rat! Istina izlazi na svjetlo dana u svakom pogledu. „Upoznat će te istinu, a istina će vas osloboditi.“ (Ev/Iv)

Prigodna domoljubna poezija hrvatskog branitelja Zorana Čapalije – Čaplje, “Bleiburg” iz djela Kapi duše, Zagreb, 2016. godine…

Bleiburg

Oj livado mukom ucviljena,

nogom bolnom ugažena,

suzom smrtnom zalivena,

krvlju hrvatskom natopljena.

Oj livado tijelom povaljana,

zloćom ljudskom ukaljana,

ispod tužnog cvijeta plava,

u njedrima tvojim Hrvat spava.

Cvijeće ga mirisom mazi,

noću Danica pazi,

jutrom kad zora zarudi,

slavuj njega pojem budi.

Mirno spavaj, usni san,

svanuo je i tvoj dan,

nad posteljom tvojom

hrvatski se barjak vije.

Objavio Goran Jurišić

Prof. povijesti i njemačkog jezika i književnosti

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: