Imamo diktaturu i imamo diktatora

Komentar prošle i aktualne hrvatske politike, objavljen 16. rujna 2020. na društvenoj mreži Facebook: https://www.facebook.com/Hrvatska.iznad.svega/

Kada pošteno bacimo pogled u blisku prošlost, hrvatski narod nikada nije živio u demokraciji niti u pravnoj državi, tako je sve do danas, 16. rujna 2020. godine.

Hrvati su živjeli u višestranačkom sustavu Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije i Republike Hrvatske, ali je rezultat bio kao u diktaturama pod jednopartijskom vlašću. Od ove analize valja izuzeti jedino ratno razdoblje Nezavisne Države Hrvatske kojom je vladao ustaški pokret, Hrvatska je tada bila autoritarna država i imala diktatura poglavnika, ali ona nije bila usmjerena protiv hrvatskog naroda već za njegovu dobrobit, i to u uvjetima svjetskog rata. U obje jugoslavenske tamnice naroda su Hrvati doživjeli represiju vlasti, dok su u komunističkoj diktaturi pod Titom doživjeli genocide, ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i masovno kršenje ljudskih prava uključujući i verbalni delikt koji se na mala vrata vratio u Republici Hrvatskoj kroz nelegitimni posebni ‘zakon o mržnji’, koji se kosi sa Ženevskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodom javne riječi iz 2011.

Zanimljivo da u niti jednom slučaju partizanskog ratnog zločina nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu i iz vremena totalitarnog jugoslavenskog komunizma u ‘pravnoj državi’ Republici Hrvatskoj nije bilo osuđenih krivaca, kao da su ubijani golubovi ili mlaćeni komarci, a ne ljudi, djeca, djevojke i dječaci, žene, muškarci, starci, zarobljenici i dr. Zanimljivo je i da su masovne ubojice oklevetali bez posljedica svoje žrtve. U Republici Hrvatskoj je čak i višestranački sustav, uspostavljen 1989. na koncu socijalizma, likvidiran već 1993. godine s otimanjem parlamentarne Hrvatske stranke prava od strane režima Franje Tuđmana i Hrvatske demokratske zajednice i njenih republičkih kadrova. Zanimljivo jest, i da je zadržan atribut republika u nazivu zemlje, iako je on proizvod zločinačke revolucije, a republika i ne mora biti država i često i nije već samo administrativna jedinica u totalitarizmu. N.D.H. je bila autoritarna država, ali ne i totalitarna država kao Titova Jugoslavija koja je bila zločinačka država. Razlika je velika, i Chile pod vođom pobune protiv demokratski izabranog socijalističkog predsjednika Allendea, generalom Pinochetom, bio je autoritaran, ali ne i totalitaran, u Chileu je funkcionirala pravna država koja jedino nije vrijedila za ekstremne ljevičare (marksiste) koji su radili na zločinačkoj svjetskoj revoluciji o čemu su odluku o tome donijeli marksisti na kongresu Komunističke internacionale u Moskvi, 1919. godine pod agitatorom i zločincem ‘Lenjinom’. Predsjednik Ruske Federacije, Vladimir Putin, je potvrdio, da su prvu komunističku sovjetsku vladu činili u većini židovski boljševici, a ono što nije rekao glasi, da je revolucionarna, dakle, zločinačka Lenjinova vlada koju nitko na demokratskim izborima nije birao, niti je ikada potvrđena na narodnom referendumu, donijela protuljudski i protukršćanski zakon o kažnjavanju na smrt optužene za antisemitizam, i zakon o pobačaju, prvi na svijetu. U autoritarnom Chileu pod generalom Pinochetom ubijeno je bez sudske presude oko tri tisuće ekstremnih ljevičara i revolucionara, u N.D.H. oko dvije tisuće. U revoluciji komunističke Kube pod Fidelom Castrom ubijeno je 10.000 antikomunista, ali, nikome ništa zbog te činjenice koja se u masovnim medijima i ne spominje, samo u stručnim tekstovima o zločinima komunizma. Od 1993. godine Hrvati imaju krnji višestranački sustav koji je u stvarnosti jednopartijski sustav s bivšom komunističkom partijom SDP koju je vodio nekadašnji komunistički ideolog i boljševik Ivica Račan, i Tuđmanov HDZ, stranka koju je osnovala nekadašnja tajna služba Udba. Nakon nasilne smjene Dobroslava Parage sa čela otete stranke HSP u Hrvatskoj (putem Ministarstva pravosuđa i uprave i Upravnog suda RH) nema organizirane političke oporbe. Republika Hrvatska živi već 30 godina u diktaturi koju je zaveo Titov general i prvi PRH Franjo Tuđman i njegovi oznaši i udbaši. Predsjednik vlade RH, Andrej Plenković, je sin komunista i udbaša iz CK SKH i medijskog kontrolora s nekadašnje TV Zagreb, (današnji HRT). On zna s medijima koji su mu poslušni. U novim okolnostima nastavio je diktaturu Franje Tuđmana ali u korist Europske unije pod globalistima. Hrvatski nacionalni interesi i hrvatski domoljubi su smetnja njegovoj vlasti; on ih zove “hrvatskim nacionalistima”, jer je to isprobana etiketa iz komunizma kada je njegov otac drmao socijalističkom republikom nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine. Saveznici su mu svi koji nisu pro-hrvatski orijentirani, jedino takvi se s njim i rukuju. S Bogom nema ništa, osim što služi đavla.

Diktator Franjo Tuđman je s položaja smijenio prvog predsjednika Vrhovnog suda, Vjekoslava Vidovića, zato što je ovaj iz pritvora pustio Dobroslava Paragu kojeg je PRH Franjo Tuđman dao zatvoriti iz razloga konkurencije i mržnje prema njemu koji se jedini zalagao za hrvatsku nezavisnost i slobodu. Kako Tuđmanova Udba u sustavu RH nije uspjela pronaći dokaze protiv D. Parage, predsjednik Vrhovnog suda, V. Vidović, pustio ga je po zakonu na slobodu, jer ne možeš nevinog čovjeka neograničeno držati u pritvoru bez dokaza. Franjo Tuđman je na to “poludio” od bijesa kada je čuo da je VS pustio Paragu na slobodu, i najurio predsjednika VS RH, što je skandal par excellence. Poslije je Predsjednik Tuđman optužio predsjednika Hrvatske stranke prava, D. Paragu, za navodni pokušaj rušenja ustavnog poretka RH ali opet nije bilo dokaza na Vojnom sudu RH koji ga je oslobodio, a na žalbu Glavnog vojnog tužitelja Mirsada Bakšića (kćer mu se poslije ubila iz njegovog revolvera) je Vrhovni sud 1994. odgovorio konačnom oslobađajućom presudom Dobroslavu Paragi i za HOS koji je u presudi naveden kao legalna i legitimna postrojba Hrvatske vojske i OS RH, a ne kao “paravojna formacija” kako su HDZ i Franjo Tuđman etiketirali HOS, isto kao i Slobodan Milošević i JNA koji su HOS proglašavali “paravojnom formacijom”, uz fašističku etiketu koja je palila u totalitarnom komunizmu, (socijalizmu pod diktaturom komunističke partije), zašto ne i u lažnoj demokraciji pod vlašću bivših komunista. Zanimljivo, niti je međunarodni privremeni haaški sud ICTY za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, niti ijedan sud u Hrvatskoj ikada podigao ijednu optužnicu za ratni zločin protiv HOS-a što znači da je Paraga vodio HOS pošteno i po međunarodnoj ženevskoj i haaškoj konvenciji o ratovanju i postupanju u ratu, ali Franjo Tuđman tako nije vodio svoje postrojbe iz HVO-a u BiH, s tim da valja naglasiti hrabrost i požrtvovnost mnogih časnih pripadnika HVO-a i njegovih postrojbi u otporu agresiji JNA, 1992. godine, i poslije prilikom oslobađanja teritorija BiH uoči Daytonskog sporazuma, 1995. godine u savezu s Armijom BiH. Obični vojnici, hrvatski branitelji na terenu nisu ni znali koje stvarne političke ciljeve njihovo vodstvo u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske slijedi, jer je njima glavna misao bila oslobođenje domovine i opstanak obitelji i naroda.

Kada je hrvatski narod kaznio HDZ 1992. godine na parlamentarnim i predsjedničkim izborima zbog loše nacionalne politike, traljave obrane domovine od velikosrpske agresije, zbog pada Vukovara koji je pao u Zagrebu, i zbog užasne privatizacije i pretvorbe, Franjo Tuđman i njegovi udbaši na najvišim položajima odlučili su krivotvoriti izbore. Predsjednik Vrhovnog suda i republičke izborne komisije bio je Vidovićev nasljednik na čelu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, stručnjak koji nije bio član komunističke partije, Zlatko Crnić, ali je 29. rujna 1992. ubijen u improviziranoj prometnoj nesreći kada se jedan šleper (teški kamion) zabio u njegov automobil prilikom čega je pola njegove obitelji poginulo. Njegova šira obitelj nikada nije prihvatila službeno objašnjenje da se radilo o tragičnoj prometnoj nesreći; u Srbiji je udba vršila atentate baš šleperima koji bi se zabijali u automobil oporbenog prvaka; u Hrvatskoj udba u tajnoj službi SZUP i vojnoj tajnoj službi SIS (poslije u tajnoj službi HIS), nije se libila politički motiviranih ubojstava, tako je MUP RH na kontrolnoj točci u Sesvetama kraj Zagreba godinu dana prije likvidacije predsjednika Vrhovnog suda koji kao čovjek s integritetom sigurno nije blagoslovio krivotvorenje izbora, ubio oporbenog čelnika pravaša i antikomunista Antu Paradžika, ratnog načelnika Hrvatskih obrambenih snaga HOS, i predsjednika Saveza studenata Hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. godine. Tjedan dana nakon izbora 1992. ubijen je general Blaž Kraljević, zapovjednik HOS-a u Bosni i Hercegovini, član Glavnog stožera Armije BiH, i pravaš i antikomunist. Uslijedila je i likvidacija predsjednika željezničarskog radničkog sindikata Milana Krivokuće u Zagrebu. Nikome ništa kao i u slučaju brojnih drugih atentata odnosno likvidacija u “pravnoj državi” Republici Hrvatskoj. Franjo Tuđman je otišao i korak dalje, što se Slobodan Milošević nije usudio u Srbiji to je on radio u porobljenoj Hrvatskoj – otimao je oporbene političke stranke i udruge, i na njihova čela postavljao svoje agente i doušnike i poslušnike, svoje trojanske konje. Tako je diktatura u Republici Hrvatskoj bila zahvatila oporbu, pa i neke novinare i medije, ali ne i stanovništvo koje je Franjo Tuđman kupio s vojnim mirovinama i kreditima, kao i nacionalnom domoljubnom retorikom i jednim hrvatskim domoljubnim ozračjem kojeg je u propagandi vrtjela HTV kao na karuselu iako je domovina već davno bila doživjela izdaju nad Vukovarom, a poslije su izdaju doživjeli i Hrvati u Bosni, kako u Posavini tako i u srednjoj Bosni i Bosanskoj krajini gdje ih je HDZ ostavio na cjedilu odmah nakon 1990. godine, i prepustio pokoljima pobunjenih Srba u Prijedoru, Banja Luki i drugdje gdje je vladalo etničko čišćenje iako nije bilo ratnog stanja odnosno rata na tom području. (Prilikom priključenja RH Europskoj uniji je s HRT-a utihnula domoljubna propaganda i prešlo se na propagandu o “internacionalizmu”; tek tada je šire stanovništvo shvatilo, da je nešto trulo u državi Hrvatskoj.) Vrhunac diktature u RH 90tih je bio obračun s antikomunističkom pravaškom oporbom, i nesmiljena pljačka banaka i poduzeća u zakonitoj ali nepravednoj pretvorbi i privatizaciji. Ljudska prava u to vrijeme nisu bila bitna u svijesti ljudi, naglasak se stavljao na nacionalna prava poput nezavisnosti i slobode iako je i nezavisnost i nacionalna sloboda bila zapravo samo hinjena, ne i realna. Hrvatski narod je monetarni suverenitet izgubio još prije Oluje, 1994. godine, a monetarni suverenitet je zapravo sve u životu jednog naroda. S uspješnom Olujom je Franjo Tuđman samo zamazao oči Hrvatima, a i cijela hrvatska vojna oslobodilačka operacija je izvršena u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem, koji je u Tikvešu, travnju 1991. na tajnom sastanku s Tuđmanom obećao, da će nakon pojele BiH ostaviti pobunjene Srbe u Hrvatskoj na cjedilu. Ispunio je svoje obećanje, kao što je i Tuđman ispunio svoje, jer je pristao na podjelu Bosne i Hercegovine.

S ulaskom u članstvo RH u EU su HDZ i SDP do kraja likvidirali hrvatski suverenitet za koji su se u ratu izborili hrvatski branitelji i mnogi hrvatski civili svojom krvavom žrtvom, s dankom u krvi. Krvnici Hrvatske na čelu nje same predali su je u ralje globalizacije, u novi totalitarni sustav tamnice naroda Europske unije pod diktaturom globalista i njihovih zvjerskih mainstream-medija. Sad živimo u coronavirus-diktaturi, iako se one nekadašnje komunističke diktature i tiranije udbaša i nekadašnjih partizana nikada nismo ni riješili. Imamo diktaturu, tako imamo i novog diktatora, to je “lažljiva Andreja”, kako su Plenkovića prozvali prosvjednici protiv protukršćanske Istanbulske konvencije, 2018. godine na velebnim prosvjedima u Splitu i Zagrebu, i po drugim hrvatskim gradovima. Međutim, on ne mari za masovne prosvjede i peticije za referendume koje zabranjuje uz pomoć svoje ispostave zvana Ustavni sud Republike Hrvatske, koji mu je dao blagoslov i za sve odluke njegovog kvazi-nacionalnog “stožera Civilne zaštite MUP-a RH”, onog istog MUP-a koji je ubio Antu Paradžika i mnoge druge hrvatske domoljube poput Mire Barešića, Ludviga Pavlovića, pa sve do Zvonka Bušišća-Taika, a da nikada nitko od nalogodavaca i izvršitelja za ta ubojstva nije odgovarao. Hrvatsko stanovništvo umire u negativnom demografskom prirastu, nestaje ubrzanim iseljavanjem mladih iz Hrvatske, i guši se u neljudskim ovrhama, te pod pritiskom ilegalnih migracija stranaca koje navaljuju na nezaštićenu nekadašnju državnu granicu Republike Hrvatske. U pozadini ove drame se cereka lice tzv. Jedne svjetske vlade globalista (međunarodnih bankara) koju su Hrvati jednom već pobijedili, i to u Domovinskom obrambenom ratu.

Kako će se hrvatski narod riješiti diktature i porobljenosti u vlastitoj zemlji? Teško, jer su široki slojevi stanovništva na neki način korumpirani i u nju upleteni na izravni ili neizravni način kroz novčane privilegije iz državnog proračuna, vojne mirovine, kredite, državne subvencije, to jest subvencije bivše države i kroz subvencije iz EU, jer Hrvatska u Europskoj uniji nije više država nego zemlja-članica, što dođe isto kao republika u socijalizmu – administrativna tvorevina. Katolička Crkva čvrsto je usidrena u njedrima HDZ-a, isto ovisna o novčanim privilegijama vlade Republike Hrvatske, umjesto da se uzda u Boga. Oporbe praktički u zemlji nema, stanovništvo je frontalno izloženo sustavnom uništenju, ne samo kroz raseljavanje i demografski pad zbog ozakonjenog pobačaja, nego i zbog medijskih etiketa odnosno psihološko-propagandnog rata HRT-a i privatnih korporacijskih televizija i portala protiv hrvatskog naroda, u režiji simpatizera partizanskih masovnih ubojica, udbaša i ljubitelja “Evrope”, naime, izdajnici ljube sve, samo da ne bi morali ljubiti Hrvatsku.

Ova ružna priča i noćna mora u Republici Hrvatskoj će završiti, ili tako da će njeni vladari potopiti vlastiti brod kojim kormilare, jer nisu normalni, zločesti su i oholi, slijepi zbog mržnje prema svemu hrvatskom, vjerskom i nacionalnom, i do grla su korumpirani, to jest pokvareni, ili narodnim ustankom protiv ovakve nepravedne i nedemokratske vlasti koja svoj lažni legitimitet crpi iz zločinačkog revolucionarnog državnog prevrata od 8. svibnja 1945. godine kada su došli na vlast u Zagrebu, i od tada nikada s nje do danas nisu zapravo sišli. Komunističko tijelo ZAVNOH nije imalo demokratski legitimitet. Ako netko nema pravo na vlast, onda su to oni, jer su protuzakoniti, i sveukupno su protiv Boga-Stvoritelja, pobunjenici protiv Svevišnjeg. Globalisti imaju plan za nas, ali naš Bog ima plan za njih! U nadi je spas, nada umire posljednja. Bog i Hrvati!

#HrvatskaIznadSvega

Objavio Goran Jurišić

Prof. povijesti i njemačkog jezika i književnosti

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: