Petrinja U Srcu

Petrinja je nakon Vukovara pretrpjela najveći broj žrtava i materijalna razaranja od strane neprijateljskih snaga, velikosrpskog agresora, tzv. JNA i srpskih pobunjenika, četnika. Hrvatska vojska je oslobodila Petrinju u Oluji, 1995. Bogu hvala!

Petrinja je nakon Vukovara najrazoreniji grad s najviše hrvatskih žrtava velikosrpske agresije, preko 250 hrvatskih branitelja iz Petrinje je palo, dok je preko 350 petrinjskih civila ubijeno nakon okupacije, ostali su etnički očišćeni. Masovne grobnice s ubijenim Hrvatima i njihovim skrivenim tijelima okruživale su Petrinju koja je doživjela bjesomučne napade JNA iz kasarne u Petrinji, vojska koja je trebala čuvati narod i tako se i zvala, “narodna armija”, napadala je i gađala je narod i postala agresor, neviđen u povijesti, dok su joj nečasno pomagali samozvani četnici i srpski pobunjenici koji su klali po Petrinji nevine hrvatske civile, i to na zvjerski način. Zapovjednik kasarne JNA u Petrinji, potpukovnik Slobodan Tarbuk, (ratni zločinac), kukavički je gađao ovaj hrvatski grad s raketama iz višecijevnih bacača, i topovskim granatama i granatama ispaljene iz brojnih tenkova. Cijeloj toj sili se pod konac suprotstavljalo samo 18 hrvatskih specijalaca koji su se na kraju predali u ratno zarobljeništvo, i bili protivno ženevskoj i haaškoj konvenciji o ratovanju i postupanju s ratnim zarobljenicima strijeljani na smrt po kratkom postupku, s tim da je jedan preživio, teško ranjen. Petrinja je pala 21. rujna 1991. na isti dan kada je vlast predsjednika Tuđmana dala na policijskoj točci u Sesvetama kod Zagreba ubiti suorganizatora hrvatske obrane, pravaškog prvaka Antu Paradžika, ratnog načelnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), nekadašnjeg čelnika Saveza studenata Hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. Ante Paradžik je bio jedan izuzetno kvalitetan čovjek koji je volio pomagati ljudima u nuždi, i izuzetno je volio hrvatski narod i Hrvatsku za koju je izgarao, srce mu je kucalo za Boga i Hrvatsku. Franjo Tuđman je pucao u to hrabro i veliko srce. Prvo su ga zlikovci ubili, onda su ga oklevetali, i na koncu izmišljali razloge zašto je njegovo ubojstvo bilo nužno i korisno radi dobrobiti Hrvatske. Može li gore? Uvijek, kad god se ljudi zlu ne suprotstavljaju nego zlo obožavaju.

Simboli stradanja Petrinjaca su petrinjski župnik i hrvatska obitelj Milana Kozbašića i njegova supruga Gordana i djeca, dječak Alan (8 god.) i djevojčica Tamara (13. god.) koji su ubijeni za vrijeme okupacije Petrinje, kao i mnoge druge hrvatske obitelji koje nisu izbjegle, misleći da nikome nisu učinili zlo; nisu znali da su smetali, jer su postojali kao Hrvati. Drugi simbol stradanja Petrinje i Petrinjaca je ondašnji petrinjski župnik, velečasni Stjepan Levanić, jedan Božji sluga koji je zaslužio epitet časnog čovjeka i Sina Božjeg; on je jako teško stradao, razbijena mu je glava, i izgubio je jedno oko; dok je u zagrebačkoj bolnici Rebro bio tri dana u komi, njegova duša napustila je tijelo i zaputila se na nebo u raj ka Bogu. Došavši pred Stvoritelja, Isus Krist upitaše ga: Mrziš li koga? – Ne mrzim nikoga – odgovaraše župnikova duša. Isus Krist ga ponovo upita: Mrziš li koga? – Ne mrzim nikoga. Bog je znao da njegov sluga govori istinu, i pokazao mu rukom uz riječi: Vraćaš se, trebam te još! Nakon toga se probudio iz kome; kirurg, dr. Paladino mu je priopćio da će nažalost ubrzo umrijeti, da mu je žao što mu život ne može spasiti ali da mu tu istinu kao svećeniku je dužan reći. No, Stjepan Levanić se u sebi samo slatko nasmijao, jer je znao da že živjeti. Kada se nakon izvjesnog vremena rehabilitirao, radio je na uspostavi mira, da se zaustavi rat i postigne mir. Kao posrednik u tajnoj diplomaciji kardinala Kuharića je 1995. uspostavio mir, zajedno s drugim mirotvorcima, ali njegova riječ je imala najveću težinu, jer ga je vodio Duh sveti. Koju god prepreku je netko pred njega stavljao, uklanjana je kao nevidljivom rukom. Nakon rata je jedan drugi župnik iz sela Hrasnik kraj Petrinje, koji u ratu nije igrao nikakvu značajnu ulogu, ugrabio svu slavu svoga kolege i brata Stjepana, a kako je postao biskup, tako je nametnuo svoju istinu, dok je istina koju je Stjepan Levanić znao, ostala po strani i u tišini. Biskup je glavni, a Stjepan mora pored njega biti mali miš, iako je gorostas. Rimokatolički svećenik, Slavonac Stjepan Levanić, bio je prvi koji je braniteljima u Petrinji nabavio krunice i blagoslovio ih, te su ih branitelji stavili oko vrata, i tako je to počelo, tako je počela obrana Petrinje u kojoj je Stjepan Levanić bio duhovni i moralni vođa Hrvata, a prema srpskim pravoslavcima je uvijek bio dobar. Čim je stradao 16. rujna 1991., Petrinja je ubrzo pala, jer nije više bilo Stjepana Levanića koji je ležao u komi. On je simbol Hrvatske, jer unatoč razbijene glave i napola izgubljenog vida, on funkcionira besprijekorno i opstaje, i ide dalje i kroči naprijed, kao i Hrvatska, koja je opstala unatoč svemu jer je Bog bio uz nju. Na koncu, svaki Petrinjac iz 91′ zna tko je Stjepan Levanić, njihov omiljeni župnik u srušenoj crkvi svetog Lovre u središtu Petrinje. Srećom, povijesni dokumenti u Vatikanu potvrdili su sve ovo što u ovoj objavi piše, i u to su se uvjerili biskupi iz HBK koji su išli na raport papi Franji. Nevjerojatno, ali nakon rata je šefica Caritasa oklevetala ratnog invalida, hrvatskog domoljuba i branitelja i slugu Božjeg, velečasnog Stjepana Levanića, da je navodno “pedofil”, jer je htjela ukrasti novac koji je on nabavio od njemačkih svećenika za obnovu doma za odrasle invalidne osobe u Oborovu na Savi. Kad je oklevetani nakon pet godina dokazao svoju nevinost, ponuđeno mu je da bi postao biskup ali odbio je, nije htio sjediti za istim stolom s braćom koja su mu okrenula leđa. Sačuvao je svoje dostojanstvo, i nitko ga nije uspio slomiti, jer Bog mu čuva leđa, ali su napadači na njega razbili zube o njega kad god su se drznuli ga napasti, njega nevinog jer govori i svjedoči istinu. Bog je preko Stjepana Levanića poslao svoju veliku i snažnu ljubav za Petrinju i cijelu Hrvatsku. Gdje god taj Božji čovjek dođe, širi radost, ljubav i mir.
.
Petrinja je oslobođena u Oluji, na radost svih izbjeglih i etnički očišćenih Petrinjaca. U znak osvete zbog Oluje je velikosrpski režim pobunjenika u Banja Luki etnički očistio ostatke ostataka banjolučkih Hrvata koje je primila Petrinja sa srcem. Petrinjci znaju što je patnja, što je žrtva za Boga i domovinu Hrvatsku. Šteta što vlastodršci u Zagrebu nisu nikada pomogli Petrinji kao ni Vukovaru, da se oporavi i razvije, ali tako je to kada zemljom upravlja maćeha umjesto Mati.

Oj Hrvatska Mati, nemoj tugovati, oj Hrvatska Mati, nemoj tugovati. Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati, zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati.

Bog i Hrvati!

#HrvatskaIznadSvega #Petrinja

Objavio Goran Jurišić

Prof. povijesti i njemačkog jezika i književnosti

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: