Vuče li Hitlerov nacionalsocijalistički pokret korijen iz političke ljevice?

Sabor Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije u Nürnbergu, 1.938.

Autor djela (knjige) o povijesti Njemačke od ujedinjenja njemačkih zemalja od 1.871. u Drugi Njemački Reich (2. Njemačka Država) do 1.971. godine, povjesničar William S. Schlamm (Amerikanac njemačkog podrijetla), tumači, da Hitlerov nacionalsocijalistički pokret ne potječe s političke desnice nego ljevice, i da navodno predstavlja rukavac boljševizma. Adolf Hitler da je važno ljudsko neprijateljstvo komunizma Nijemcima prodao kao „rasni defekt židovstva“. Nacionalsocijalisti u Njemačkoj, da su od boljševika u Savezu Socijalističkih Sovjetskih Republika kopirali ravnolinijsku brutalnost u ophođenju sa stvarnim i izmišljenim neprijateljima, i ideološki sadržaj – pojedinac ne predstavlja ništa – zajednica (kolektiv) je sve. Schlamm, koji je bio komunist i sudionik Oktobarske revolucije u Rusiji, i do 1.928. boravio u Sovjetskom Savezu, da bi se na koncu odrekao revolucije i socijalizma i postao antikomunist, naglasio je, da je Hitler panslavenski boljševizam Lenjina pretočio u germanski nacional-socijalizam. No, je li to točno, je li to istina?

Usput rečeno, u njegovom odgovoru ljevici na pitanje – kako se Oktobarsku revoluciju – koja je strijeljala milijune ljudi – može usporediti s nacional-socijalističkom revolucijom – koja je navodno s plinom ubila milijune ljudi – Schlamm naglašava, da grijeh nije u metodi uništavanja ljudskih života, nego u namjeri.

U psihološkoj studiji o Adolfu Hitleru, čiji je autor Walter C. Langer koji ju je napisao u Drugom svjetskom ratu po narudžbi tajne službe Sjedinjenih Američkih Država, OSS, [Office of Strategic Services], pod ravnanjem generala Williama J. Donovana, on naglašava, da je Adolf Hitler sposoban učiti od ostalih  čak i ako se žestoko protivi svemu onome u što oni vjeruju i za što se zauzimaju. Kaže, na primjer, da je korištenje terora naučio od komunista, korištenje gesla od Katoličke crkve, a korištenje propagande od demokratskih režima, itd.

Teoriju o navodnom podrijetlu njemačkog nacional-socijalizma iz ljevice preuzela je i hrvatska novinarka Karolina Vidović-Krišto, koja ju temelji na knjizi indijsko-američkog politologa Dinesha D’Souze (rođen 1.961. u Bombayu/Mumbaiju), pod naslovom „The Big Lie: Exposing the Nazi Roots of the American Left“ (2.017.), prevedena s englezkog jezika na hrvatski jezik i objavljena od jednog katoličkog nakladnika u Zagrebu pod naslovom: „Velika laž: Razotkrivanje nacističkih korijena ljevice“ (2.019.). Postoji i njegov dokumentarni film pod naslovom: „Death of a Nation: Can We Save America a Second Time?“ (2.018.) u kojemu Demokratsku stranku Sjedinjenih Američkih Država optužuje kao izvor za rasizam i diskriminaciju Afro-Amerikanaca u 19. i 20. st., i vuče paralelu s Hitlerovim nacional-socijalizmom, kao pokušaj uzvraćanja marksističkoj vladajućoj klasi Demokratske stranke za etikete za „nacizam“ i „rasizam“, koje su ljevičari i liberali putem svemoćnih korporacijskh medija lijepili Republikancima i konzervativnom političkom spektru Amerike. Ovom prilikom treba napomenuti, da D’Souza nije povjesničar, diplomirao je u Americi englesku književnost, i važi kao Republikanac i konzervativni politički komentator, kojeg je rado spominjao Predsjednik Donald Trump, podsjećajući da nisu on i Republikanci rasisti, već da rasizam potječe iz Demokratske stranke Sjedinjenih Američkih Država, a da je Republikanski Predsjednik Abraham Lincoln ukinuo robstvo, ali je prešutio da je Demokratski Predsjednik John F. Kennedy ukinuo rasističke odredbe u bivšim Južnjačkim državama (formalno je savezne proturasističke zakone dao donijeti njegov nekadašnji Potpredsjednik i nasljednik, urotnik Lyndon Johnson, kao ostvarenje Kennedyjevog takoreći političkog testamenta, da afro-američki crnci dobiju sva građanska prava). Iako Demokratska stranka Sjedinjenih Američkih Država nije bila uvijek stranka ljevice, već je to postala za vrijeme Predsjednika Obame kojeg je kandidirala, da bi se 2.020. na svom nacionalnom saboru odrekla Boga i postala u pravom smislu te riječi jedna marksistička stranka koja zagovara tako zvano pravo žena na pobačaj (koji je u svojoj predsjedničkoj kampanji zastupala senatorica Hillary Clinton koja je u Senatu naslijedila poginulog Kennedyevog sina, John John Kennedyja, a Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila njena „velika prijateljica“, koja se također zalagala, i to kao deklarirana katolkinja, za tzv. pravo žena na pobačaj), zatim, politiku zaštite klime i Pariški sporazum o klimi, rodnu ideologiju, i masovnu migraciju stranaca iz Latinske Amerike u Sjedinjene Američke Države, odnosno sve agende globalista to jest međunarodnih bankara. Karolina Vidović-Krišto isto nije povjesničarka nego novinarka, iako je doktorand poviesti. Kao rođena Vukovarka živjela i školovala se u Njemačkoj, da bi se 1.996. vratila u Hrvatsku i studirala na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, koji je bio osnovao Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske u sklopu Sveučilišta u Zagrebu. Jedan izvjesni problem u hrvatskoj politici jest taj, da povijest tumače mnogobrojni političari koji nisu povjesničari po struci. Naravno, to ne znači da u nečemu nisu u pravu kada tumače povijest, ali često znaju biti u krivu, jer ne shvaćaju metodologiju povijesne znanosti, rad s povijesnim izvorima i tumačenje povijesnih dokumenata, tako da se pozivaju na radove drugih, makar i ti neki drugi nisu (bili) povjesničari ali javno poznate ličnosti koje su im se činile zgodnima kako bi stvorili argumente za svoju politiku i obranu svog vrijednosnog sustava. Tako je Karolina Vidović-Krišto dijete liberalne demokracije koja je zagovornica hrvatskog članstva u Europskoj uniji. Kao katolički aktivist brani ljudski život od začeća do rođenja, kao i djecu od utjecaja pedofilije u politici spolnog odgoja u školsko-obrazovnom sustavu, kritizirajući Rockefellerovog protežea nemoralnog Alfreda Kinseya, pedofila i oca spolne revolucije. Politika Franje Tuđmana za nju je središnja orijentacija, iako nije članica niti jedne stranke, ali će po povratku iz Njemačke dobiti posao novinarke i urednice na Hrvatskoj radio-televiziji, gdje se nije mogao svatko zaposliti. Kao novinarka na televiziji i zastupnica u Hrvatskom saboru stoji pod napadima titoističke ljevice u Hrvatskoj, koja je zapravo ekstremna ljevica, jer drukčija u Hrvatskoj postoji, dakle, socijaldemokracija nije u Republici Hrvatskoj zaživjela, tako se i SDP lažno predstavlja. Zastupala teoriju, da oni koji se u hrvatskoj politici nazivaju „antifašistima“ nisu antifašisti nego ekstremni ljevičari, a da su antifašisti političari poput nje koja zastupa liberalnu demokraciju. Stoga teoriju američkog političkog aktivista Dinesha D’Souze o ljevičarskom korijenu njemačog nacionalsocijalizma drži zgodnu za vraćanje ljevici milo za drago zbog njenih napada na nju i njene istomišljenike s lažne desnice, nazivajući ih ljevičarskim fašistima, što je sve skupa apsurd, iako shvatljivo, pošto ljevičari i njihovi moćni mediji u Hrvatskoj lijepe političkim neistomišljenicima etikete poput „rasist“, „ustaša“, „fašist“, „nacist“ i sl. U strahu da ne bude etiketirana kao „ustaša“ ili „nacist“, rado navodi, da su „nacisti“ zapravo ljevičari. (Usput rečeno, pogrdnu riječ i pojam „nacist“ izmislio je židovsko-njemački socijaldmeokrat Konrad Heiden, da time vrijeđa nacionalsocijaliste, što je isto kao kad se za komuniste kaže „komunjare“.) To bi značilo, da su ustaše u N.D.H. bili navodno saveznici njemačkih (ekstremnih) ljevičara pod vodstvom ljevičara Adolfa Hitlera. Kao argument u prilog tome navodi, da se i Hitlerov pokret i njegova politička stranka zvala „Nacional-socijalistička njemačka radnička partija“, to jest da je u svom nazivu imala pridjev iz imenice socijalizam, i da je to „dokaz“ da joj je korijen na političkoj ljevici. Međutim, to je nonsens, i to potkrepljuje tvrdnju, da ljudi koji nisu povjesničari mogu počiniti velike pogreške u tumačenju povijesti, što mogu i povjesničari, ali oni koji su samo laici za poviesnu znanost mogu iz neznanja počiniti nesvjesno pogreške, a kada su osobe od javnog utjecaja i medijski eksponirane, onda to ima veliki utjecaj na javnost odnosno narod koji to sluša i prati, i tako može doći nehotice do zavođenja narodnih masa, a u nekim slučajevima i do namjernog zavođenja. Povijest u hrvatskoj politici zna tumačiti, pa i knjige o povijesti pisati, admiral u mirovini Davor Domazet-Lošo koji isto nije povjesničar nego je završio jugoslavensku vojnu akademiju, i radio u Kontraobavještajnoj službi JNA (KOS) kao obavještajac, prije nego je prešao na hrvatsku stranu za vrijeme rata (1.991.) u vrijeme raspada Titove Jugoslavije i velikosrbske agresije na Republiku Hrvatsku, i stručnjak je za informativno-političku djelatnost odnosno psihološko-propagandni rat. On tako tvrdi, da je Poglavnik ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelić, bio navodno „britanski agent“, što je tvrdila i velikosrbski ideolog i mentorica svesrbskog vođe Slobodana Miloševića, Smilja Avramov. Tako javne osobe s ugledom, a kao laici za poviest, mogu krivim tumačenjem povijesti zavoditi mase određenim povijesnim tvrdnjama koje su više teorije nego argumenti temeljeni na činjenicama, jer hrvatski neprijatelji Englezi odnosno Britanci su mogli krivotvoriti dossier o Poglavniku Anti Paveliću, i podmetnuti svjetskoj javnosti dokument iz kojeg se iščitava, da je navodno bio britanski agent, ali je li taj dokument istinit, ili je krivotvoren, druga je stvar. Povjesničar iz Australije, hrvatskog podrietla, Nevenko Bartulin, koji je autor djela o rasizmu u N.D.H., nije se složio s Karolinom Vidović-Krišto i njenom tvrdnjom o nacionalsocijalizmu kao pokretu koji da potječe s političke ljevice, i naglasio je da u liberalnoj demokraciji postoji tendencija koju je nazvao „taktika reductio ad Hitlerum“, to jest da se sve u politici reducira na Hitlera kako bi se uništilo političkog protivnika. Ja bih rekao, da postoji tendencija, da se za sve zlo na svijetu okrivljuje Hitlera. U partikularnim interesima zastupanja moralnih vrlina na račun Hitlerovog nacionalsocijalizma „zaboravlja“ se, da je Nezavisna Država Hrvatska bila ratni saveznik Hitlerove Njemačke, i da su ustaše bili suradnici njemačkih nacionalsocijalista, i fašista Benita Mussolinija, tako da teorija o ljevičarskom izvoru Hitlerovog nacionalsocijalizma, dok je ljevica u hrvatskom narodu omražena, zapravo baca tamno svjetlo na Nezavisnu Državu Hrvatsku i Desetotravanjsku generaciju Hrvata, ili drugim riječima rečeno, na taj način se veselo reže grana na kojoj se sjedi. Krenimo redom…

Konzervativni politički aktivist u Americi, Dinesh D’Souza, zastupnik teorije o ljevičarskom korijenu njemačkog nacionalsocijalizma, osuđen od američkog pravosuđa na zatvorsku kaznu zbog korupcije, pomilovan od strane Predsjednika Trumpa

Zanimljivo, Adolf Hitler nije bio socijalist kao Benito Mussolini prije nego je ovaj novinar osnovao fašistički pokret u Kraljevni Italiji, kao reakciju na Oktobarsku revoluciju u Rusiji, i pred strahom da Italija padne pod utjecaj marksizma. Adolf Hitler prije 1.919. nije bio član niti jedne političke stranke, i do tada nije bio antisemit, čak je s jednim židovskim vršnjakom dijelio zajedničku sobu u Beču, dok mu je pretpostavljeni časnik u ratu bio jedan Nijemac židovskog podrietla, koji ga je odlikovao njemačkim križom za hrabrost, a židovskog podrijetla bio je i liječnik njegove pokojne majke koja je umrla od raka, i nikada nije rekao ni rieč protiv njega niti ga optužio. (Za vrijeme rata je Hitleru dijetna kuharica u glavnom stožeru vođe, „Führerhauptquartier“, bila bečka Židovka.) Njegov radikalni antisemitizam javit će se u trenutku ulaska u politiku. Kao suradnik njemačke vojno-obavještajne službe u Münchenu dobiva zadatak, da tajno prati rad političkih stranaka na njihovim javnim tribinama, i to sa ciljem da obavještava o mogućoj protunjemačkoj komunističkoj djelatnosti; tako je po službenoj dužnosti bio nazočan i na skromno posjećenom skupu Njemačke radničke partije, D.A.P., („Deutsche Arbeiterpartei“), koja je bila antisemitska nacionalno-konzervativna, i u koju će se zatim učlaniti i postati njen glasnogovornik, da bi je nakon toga preuzeo i postao njen vođa i promijenio joj ime, pa se onda po njegovoj zamisli zvala ‘Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka’ (‘National-sozialistische deutsche Arbeiterpartei’, ili skraćeno N.S.D.A.P.) U tim trenutcima njemačke i svjetske poviesti Adolf Hitler postaje, ne samo antisemit, nego radikalni antisemit pod utjecajem revolucije židovskih boljševika koji su 1.918./1.919. pokušali u tzv. Spartakovom ustanku preuzeti vlast u Njemačkoj, kao u Rusiji godinu dana ranije, ali su u Njemačkoj bili spriječeni protuudarom njemačkih dragovoljaca odnosno Njemačke vojske koja je u njemačkoj republici postala pas-čuvar nad vladajućom socijaldemokratskom ljevicom, da ne skrene u vode boljševizma i postane kvisling Staljina kao što su bili komunisti u Njemačkoj zapravo staljinisti. U to vrijeme anglo-francuski ratni Saveznici diktiraju u Versaillesu lažni i nepravedni mirovni ugovor na štetu Njemačke, kojem su kumovali židovski međunarodni bankari. (Vidi djelo F. Williama Engdahla, „STOLJEĆE RATA“.) Kako je antisemitizam bio zbog židovskih protukršćanskih i rasnih zakona i odredbaba u židovskom Talmudu državna politika u Ruskom Carstvu i Njemačkom Carstvu, kao i u drugim nekim europskim državama poput Poljske i Madžarske, tako nije bilo neuobičajno postati antisemit u Njemačkoj za vrijeme cara, ali ni nakon prevrata (revolucije) kada je u Weimaru kod Berlina proglašena republika. Tako je antisemitizam cvjetao i u (njemačkoj) Weimarskoj Republici od 1.919.do 1.933. godine.

(Crvena armija izgubila je rat protiv Poljske, a židovski boljševici u Budimpešti su potučeni u kontra-revoluciji, u kojoj je spriječena revolucija komunista predvođenih sa židovskim boljševicima na čelu s Belom Kuhnom koji je htio crvenu republiku; tako je, usput rečeno, svita židovskih boljševika nakon propale revolucije u Budimpešti došla u Zagreb, gdje ju je širokom rukom dočekala masonerija, to jest njeni sunarodnjaci, i tako je austro-ugarski dočasnik Josip Broz iz Kumrovca 1.921. po povratku iz ruskog pa sovjetskog ratnog zarobljeništva postao najamni radnik kod židovskog boljševika iz Madžarske, Samuela Polacka (ili Polak) u njegovom mlinu u Velikom Trojstvu, koji je kupio od novca iz državne riznice u Budimpešti koju su on i drugovi boljševici otuđili; vidi navode u knjizi „HRVATSKA 1945“ od Ive Omrčanina; nije poznato, je li Josip Broz postao komunist u Sovjetskom Savezu, i da li je sudjelovao u revoluciji, ili je komunist postao kada ga je pod svoje preuzeo navedeni Samuel Polack koji je napravio Broza takvog, da su ga ljubili i Englezi, Amerikanci i Srbi; po židovskm vilama u Zagrebu su od Broza počeli praviti svog boljševičkog mesiju, naglašava Ivo Omrčanin.)

Kao što je poznato, Njemačka je nakon Prvog svjetskog rata kao republika bila antisemitska, njemačko društvo je bilo antisemitsko, ali Adolf Hitler tada nije bio na vlasti, nego tek vođa jedne male političke stranke s desnice, koju će preobraziti u narodnu stranku koja je 1.933. preuzela vlast u Njemačkoj, i ukinula republiku i vratila državu, Njemački Reich, i to kao 3. po redu od kada je u stoljeću 10. osnovano ono prvo Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti (‘Römisches Reich Deutscher Nation’). Hitler će na vlasti kriviti svjetsko financijsko židovstvo (međunarodne bankare) za huškanje na rat protiv Njemačke, i razvlastiti će njemačke tzv. aškenazijske Židove u 3. Reich-u, ali zašto nije progon zaustavio na progonu židovske elite u Njemačkoj, već je progon proširio na sve Židove u Njemačkoj (i za vrieme rata na one u Poljskoj i Sovjetskom Savezu), ostalo je do danas u povijesti misterij zašto je njegov radikalni antisemitizam obuhvatio u konačnici sve nekrštene Židove u Njemačkoj i šire, pa i one pokrštene, koje je onda tek u svjetskom ratu poslao u sabirne logore, i istrebljivao u genocidu, iako daleko od toga da ih je dao pobiti šest milijuna kako židovski cionisti tvrde da je njhove sunarodnjake dao ubijati u plinskim komorama. (O tome njemački Židov Gerard Menuhin ima svoje jedno mišljenje, da je holocaust najveća laž u poviesti; njegovi roditelji, koji su bili logoraši u Auschwitzu, tvrdili su da u tom logorskom kompleksu nije bilo plinskih komora za ubijanje logoraša; vidi u tom smislu njegovu knjigu pod naslovom „Tell the Truth & Shame the Devil“ ili u slobodnom prijevodu na hrvatski jezik: „Izreci istinu i posrami đavla“.) Postoji jedno objašnjenje od samog Adolfa Hitlera, zašto je u njemačkim nacionalsocijalističkim sabirnim logorima, ustrojeni, inače, po modelu sovjetskih komunističkih sabirnih radnih logora u Sibiru, dao kroz teški robovski rad ubijati židovske logoraše, pošto u svom političkom testamentu navodi, da su Židovi stradali u znak odmazde zbog Savezničkih bombardementa njemačkih gradova i s tim u vezi pokolja nad njemačkim civilima u takovim terrorističkim napadima iz zraka. No, je li to cijela istina ili djelomična, prepuštamo povijesti, da da odgovor na to pitanje, zašto je vođa njemačkih nacionalsocijalista izvršio progon svih Židova na području pod njegovom kontrolom i njegovim utjecajem u Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata, a ne samo židovske (gospodarske) elite, s tim da je od 600.000 Židova u Njemačkoj u konačnici stradalo nešto manje od dvije trećine, dok će 200.000 njih odseliti do početka Drugog svjetskog rata, na pritisak Hitlerovog režima, u Englezku i Ameriku, a 50.000 njih čak u Palestinu, i to uz pomoć i poticaj Trećeg Reich-a. Židovska populacija je u Hitlerovoj Njemačkoj 1.933. činila izpod 1 posto stanovništva, kao i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Interregnum: Židovske objave rata Hitlerovoj Njemačkoj. Novina u Kanadi, ‘Evening Telegram’ u Torontu, piše 26. veljače 1.940.: „Židovski Svjetski kongres nalazi se već sedam godina u ratu protiv Njemačke.“ (Citat iz Harold Ribinson, „Verdammter Antisemitismus“, str. 119.) Židovska pak novina ‘The Sentinel“ u Chicagu, USA; piše 8. listopada 1.942.: „Drugi svjetski rat vodi se radi obrane židovskih načela.“ Dnevnik s najvećom tiražom u Engleskoj, ‘The Daily Express’ donosi dana 24. ožujka 1.933. godine vijest o tome, da su Židovi objavili rat protiv Hitlerove Njemačke, i to niti dva mjeseca nakon što je Adolf Hitler postao kancelar njemačke vlade:

„ŽIDOVSTVO OBJAVLJUJE NJEMAČKOJ RAT!“ Podnaslov je glasio: „14 milijuna Židova … objavljuje rat.“ Sljedeću pak židovsku objavu rata protiv Njemačke objavio je u kolovozu 1.933. predsjednik ‘International Jewish Federation to combat Hitlerite Oppression of Jewish’, Samuel Untermayer:

„Ovaj sada dogovoreni rat protiv Njemačke je sveti rat. On mora biti vođen do njenog kraja, do potpunog uništenja Njemačke!“ (‘The New York Times’ od 7. kolovoza 1.933.)

„Hitler ne želi rat, ali biti će na njega prisiljen, ne ove godine, ali uskoro… . Posljednju riječ u vezi toga imati će, kao i 1914. Engleska.“ (Emil Ludwig Cohn u ‘Les Annales’, lipanj 1.934. Citat dr. H. Jonaka von Freyenwlad u ‘Jüdsche Bekentnisse’ [Židovska očitovanja], FaksimileVerlag Bremen, 1.992.)

Židovske organizacije u USA organizirale po dolasku Hitlera na vlast bojkot njemačkog gospodarstva, i izvršile pritisak na američke uvoznike, da ne uvoze njemačku robu, što je znatno pogodilo gospodarstvo u Hitlerovoj Njemačkoj. Tek nakon toga je u Njemačkoj Hitler proglasio (kratkotrajni, nekoliko dana) bojkot židovskih radnja i trgovina:

“Nijemci, branite se, ne kupujte kod Židova!” (Njemački odgovor na poziv američkih Židova za bojkotom njemačke robe u Americi)

Hitler je židovsku financijsku elitu u Engleskoj i Americi optužio, da huška Veliku Britaniju i Sjedinjene Američke Države na rat protiv Njemačke, kao i za nedaće odnosno posljedice Versailleskog ugovora iz 1.919. godine, i s tim u vezi slom njemačkoga gospodarstva i propast čitavih slojeva njemačkog naroda zbog nametnutih visoke ratne odštete koju je njemačka republika plaćala ratnim pirovim pobjednicima na liberalnom Zapadu. Uz to je revolucija u Rusiji, Ukrajini, Njemačkoj i Madžarskoj ostala duboko u svijesti njemačke elite kao velika vremenska nepogoda i opasnost koja visi nad glavama Nijemaca kao Damaklov mač. U okolnostima gospodarskog sloma, i svjetske gospodarske krize koja je i službeno izbila s propašću dionica na burzi Wallstreet u gradu New Yorku, 1.929. godine, jačao je komunistički pokret u Njemačkoj 20tih godina 20. stoljeća, koji je bilježio veliki uspjeh kod redova njemačkih radnika. Komunisti bi u Njemačkoj u konačnci bili u takovim ekonomsko nepovoljnim okolnostima došli na vlast, da se u podjelu kolača nije umiješao Adolf Hitler i njegova Nacional-socijalistička njemačka radnička stranka koja se s ljevicom borila na ulicama njemačkih gradova za svakog radnika, kako s komunistima, tako i sa socijaldemokratima, to jest za svaki glas na višestranačkim izborima. Kako bi uopće mogao zabilježiti uspjeh, i nadvladati stranke s marksističke ljevice, Adolf Hitler morao je biti lukav i mudar, što je i bio, tako da je primijenio geslo ljevice s kojim je pridobio njemačke radničke mase, ponudvši im ono što su im nudili marksisti – kruh u ruke i krov nad glavom. U tu svrhu je svoj pokret i svoju političku stranku nazvao i socijalističkim pridjevom koji je u radničkom pokretu bio poznat i prepoznatljiv, a kao točku na „i“ je sa crvenom bojom u zastavi svoje stranke i pokreta N.S.D.A.P. uklonio i najmanju dvojbu bilo kojeg radnika, da nacionalsocijalisti ne bi bili odani socijalističkim radničkim idejama ljevice, o kojoj su radnici sanjali još od neuspjele Pariške komune 1.871. godine, odnosno pokušaja socijalističke revolucije u gradu Parizu, koju je u krvi ugušila francuska republikanska vojska. Tada je čak francuski car Napoleon III radije bio objavio rat Bismarckovoj Prusiji, kako bi puku u Parizu skrenuo pažnju, da ljevičari među njime u Parizu ne proglase republiku,nego da ratuje protiv ljevičara na ulicama Pariza, međutim, Pruska vojska i njezin bavarski saveznik su ga pobijedili na ratnom polju, i čak i zarobili, da bi ljevičari svejedno u Parizu proglasili republiku, ali boljševici među njima htjeli su socijalističku republiku odnosno socijalizam, tako da su proglasili Parišku komunu, i izvršili progon katolika i kontra-revolucionara, nadahnuti Karlom Marxom koji je iz Londona promatrao kako mu se raspada san, iako je nekoć i on kao politički emigrant i aktivist živio u revolucionarnom Parizu, središtu revolucionarnog svijeta toga doba, koji će se kasnije preseliti u Moskvu, nakon uspješne revolucije bolješvika u Rusiji, koji su uništili rusku državu i bacili je na smetlište poviesti. Hitlerov nacionalsocijalistički pokret, međutim, nije bio socijalistički, niti mu je korijen bio na političkoj ljevici. Kao što reče sastavljač psihološkog profila Adolfa Hitlera, Walter C. Langer, Adolf Hitler je učio od svih ostalih, tako i od Lenjnovih boljševika u Njemačkoj, žestoko se protiveći svemu onome u što su komunisti vjerovali, tako je bio protivnik nacionalizacije privatnog vlasništva kao boljševci koji su stupali po Komunističkom manifestu od Karla Marxa, i ukinuli privatno vlasništvo u Sovjetskom Savezu. Hitler je bio protivnik kapitalizma, i socijalizma, i nije u Njemačkoj ukinuo privatno vlasništvo već je stvorio njemačko narodno gospodarstvo („Volkswirtschaft“), i sukobio se s lijevim krilom svoje stranke, pošto je Ernst Röhm htio nakon preuzimanja vlasti 1.933. godine nastavak „revolucije“, ali je njegov šef proglasio njen kraj. U stvarnosti to i nije bila nacionalsocijalistička revolucija nego kontra-revolucija, Adolf Hitler je dokinuo sve stečevine revolucije u Njemačkoj, koje su bile simbolizirane republikom. Lijevo krilo stranke N.S.D.A.P. činio je i Joseph Goebbels, Hitlerov propagandist, oženjen vlasnicom koncerna BMW, ali se mudro suzdržao od svojih želja, i priklonio Hitleru u trenutku njegovog obračuna s vodstvom smeđekošuljaških jurišniih SA-odreda, 1.934. godine. Adolf Hitler je vještom lukavom i mudrom politikom pod jedan krov stavio i ljevicu i desnicu u Njemačkoj, i to pod krov svog pokreta N.S.D.A.P., i u tome leži sva tajna njegovog uspjeha, jer je vodio zapravo narodnu politiku koja je vodila njemačkom jedinstvu, potrebno za ponovnu izgradnju Njemačke nakon versailleskih ruševina, i tako je uspio njemački narod izvući iz bijede odnosno siromaštva u koju su ga postavile Zapadne sile uz pomoć ljevice u Njemačkoj. Kako ni Njemačka radnička partija od Antona Drechslera s početka ove priče nije bila socijalistička, tako Hitlerov pokret ne vuče korijen s ljevice koju je mudro i lukavo nadmudrio, kao što će 1.941. i Staljina nadmudriti paktom s njim, i sa svojom vojskom Wehrmacht, u preventivnom iznenadnom napadu, stići do predgrađa Moskve. Staljin je, usput rečeno, izmislio pojam „antifašizam“, s kojim je napadao socijaldemokrate u Njemačkoj, koji su komunistima odnosno boljševicima sprečavali dolazak na vlast, označivši drugove sa socijaldemokratske ljevice „fašistima“, pošto su sljedbenici diktatora Staljina bili „antifašisti“ (u stvarnosti komunisti). Tako je stvorena Antifa u Njemačkj, to jest „antifašistički front“ protiv socijaldemokrata koji su zbog straha od komunista poslužil Hitleru za dolazak na vlast, a kad je došao na vlast, isključio je i ljevicu i desnicu iz igre, i demokratskim putem vješto prigrabio vlast u svoje ruke, i ukinuo višestranački sustav, i uveo autokratski sustav na čelu s narodnim vođom dok njemačke narodne mase nisu prolile niti jednu suzu za starim strankama koje su ih vodile u propast, poslušno izvršavajući zadatke iz inozemstva na ubiranju strahovite ratne odštete kroz oporezivanje i ovrhu nad njemačkim radnikom i seljakom.

U govoru u njemačkom saveznom parlamentu ‘Reichstag’ u Berlinu, 30. siječnja 1.939., je njemački vođa Adolf Hitler upozorio “svjetsku financijsku židovsku elitu”, da “ukoliko bi joj uspjelo još jednom gurnuti svijet preko provalije u novi svjetksi rat, da to neće značiti boljševizaciju svijeta, a time pobjedu židovstva, nego kraj židovske rase u Europi”. To je bio ujedno Hitlerov odgovor na prijetnju ratom Njemačkoj, koju je u britanskom donjem domu u Londonu izrekao nekoliko dana ranije britanski premijer Neville Chamberlain, koji je time iznevjerio Münchenski mirovni sporazum iz 1.938. godine. (Fotografija, izvor: Bundesarchiv Savezne Republike Njemačke.) Od Sporazuma u Münchenu 1.938. do objave rata Njemačkoj od strane britanske i francuske vlade od 3. rujna 1.939., Hitlerova vlada nije niti jednom zaprijetila ratom protiv Francuske i Velike Britanije, ali britanska vlada je non-stop prijetila Njemačkoj ratom.
“Antifašistička akcija”, Staljinova podrška komunistima u Njemačkoj, sa zapovijedi da se njemačke socijaldemokrate etiketira “fašistima”. Pojam “antifašizam” osmislio je komunistički diktaotr Staljin. Na fotografiji geslo komunista na njemačkom jeziku: “Živio crveni front jedinstva”
Members of ANTIFA get in formation after entering the security checkpoint required to enter the mall in downtown Charlottesville, Virginia, one-year after the violent white nationalist rally that left one person dead and dozens injured. (Photo by Logan Cyrus / AFP) (Photo credit should read LOGAN CYRUS/AFP via Getty Images)

Na kraju ovog objašnjenja temeljeno na poviesnim činjenicama koje čine argumente u tumačenju poviesti, valja istaknuti, da čak nije od najveće važnosti, da se u tumačenju povijesti od strane hrvatskih političara ne vuče kroz blato „nacističku“ Njemačku koja je bila ratni saveznik ustaške Hrvatske, već je bitna istina, a istina glasi da Hitlerov nacionalsocijalizam ne vuče korijen s političke ljevice, niti su ljevičari „antifašisti“, niti rasizam ljevičara potječe od njemačkih nacionalsocijalista, već od Karla Marxa i Friedricha Engelsa. U Americi pak 2.021. godine zgodno je političke protivnike optužiti da su grozni kao „njemački nacisti“, i tumačti krivotvorenu povijest Drugog svjetskog rata, da je Hitler kriv za sve. Tako „argumentira“ i (pro-cionistička) desnica i pro-globalistička ljevica u Sjedinjenim Američkm Državama, oba tabora si uzimaju za pravo političkog protivnika etiketirati pogrdnim „nacističkim“ optužbama, ne bi li se istaknuo vlastiti vrijednosni navodno moralni kodeks, ali daleko je to od morala kada se krivotvori povijest, i svu krivnju svaljuje na vječitog Pedra, Adolfa Hitlera, ali tako je to i u Hrvatskoj, 30 godina nakon što je Franjo Tuđman i njegov udbaški HDZ stvorio lažnu desnicu, čak je i vladajući HDZ u Tuđmanovo vrijeme glasio kao „desna stranka“ iako s desnicom nije imao veze, već je korijen Tuđmanove stranke bio na političkoj ljevici, na koncu, „Tito“ je bio uzor Franji Tuđmanu, i nije dao da se u tog sovjetskog doušnika i britanskog agenta dira, smatrajući ga „najvećim državnikom Europe“, što je bila njegova osobna sramota i politička kratkovidnost, na koncu, to je  jedna velika laž, kao što je velika laž, da je Hitlerov nacionalsocijalizam potjecao s političke ljevice.

Na koncu je i kriva teza, da je desnica iz revolucionarne skupštine u Parizu iz 1.789. godine, dakle, žirondinci, navodno bila protiv revolucije kada su sudjelovali u revoluciji, samo što su htjeli konstitutivnu monarhiju, dok je ljevica (jakobinci) htjela republiku. U takovoj podjeli na ljevicu i desnicu u parlamentu je ljevica pojela desnicu jer nikada ne trpi političku konkurenciju, ali zato se ne treba čuditi kada se svi ujedine protiv nje, da je sruše u narodnoj vojnoj kontra-revoluciji, kao u Španjolskoj, 1.939. godine, kada je ljevica izgubila građanski rat. U tom sukobu je navodni ljevičar Adolf Hitler pomagao antikomunističke snage generala Francisca Franca. Pametnom dosta!

“Adoolf Hitler je jedan od najvećih ljudi, stari mu vjeruju, mladi ga idealiziraju. To je borba narodnog junaka koji je služio svojoj domovini. Za nekoliko godina s Adolfa Hitlera skinuti će se veo tame, i pokazati će se kao jedna od najznačajnijih povijesnih ličnosti koja je ikada živjela.”
35. američki Predsjednik John Fitzgerald Kennedy (Dnevnik putopisa i pisma 1937. – 1945., JFK, “JOHN F. KENNEDY UNTER DEN DEUTSCHEN”)

Hitlerova Njemačka nije bila niti kapitalistička, niti socijalistička, nego nacional-socijalistička. Nacional-socijalizam je bio izum Adolfa Hitlera, i predstavljao je novost u politici i ekonomiji, koja je Nijemcima omogućila jedan novi, što bi Amerikanci rekli, Life Style, jedan novi način života bez kamatarenja i nacionalizacije privatnog vlasništva, kakav je postojao u Sjedinjenim Američkim Državama Abrahama Lincolna, do Prvog svjetskog rata kada vlast preuzimaju međunarodni bankari s Istočne obale.

Profesor povijesti Goran Jurišić, u Zagrebu, dana 10. travnja 1.941. godine, na 80. obljetnicu proglašenja hrvatske države N.D.H.   

Povijesni izvori za članak, knjiga “UNSER KAMPF um die Wahrheit über den Zweiten Weltkrieg, und seine historischen Ursachen”, Zagreb, 2.018., 730 str., [“NAŠA BORBA za istinu o Drugom svjetskom ratu i njegove povijesne uzroke”, uz podnaslov: “NE ŽELMO 3. SVJETSKI RAT, ŽELIMO 1. SVJETSKI MIR!”], autor: Goran Jurišić, ISBN: 978-953-97922-2-8 CIP – NACIONALNA I SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U ZAGREBU pod brojem: 781393
(CROATIAN NATIONAL AND UNIVERSITY LIBRARY IN ZAGRE

BOG I HRVATI!

Objavio Goran Jurišić

Prof. povijesti i njemačkog jezika i književnosti

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: