Psihopati s titoističke (ekstremne) ljevice u zlouporabi dječje žrtve iz vremena Domovinskog rata Republike Hrvatske

Obitelj Zec, Mihajlo, njegova supruga i malodobna kćer Aleksandra, ubijena zbog koristoljublja od strane pripadnika “Mečepove jedinice”, pričuvne zagrebačke rezervne postrojbe MUP-a RH, iz koristoljublja, a ne zato što su bili Srbi, (supruga je bila Hrvatica), niti je država niti vlast zapovjedila njihovo ubojstvo, pa ni pokojni zapovjednik te jedinice Tomislav Merčep

Da se razumijemo, i na lažnoj desnici ima psihopata, ali u ovom tekstu je riječ o psihopatima s titoističke ljevice koji preko ubijenog malodobnog djeteta Aleksandre Zec žele hrvatskom narodu nabiti kompleks manje vrijednosti i “krivnje”. Odmah ću u startu reći, da kao pripadnik hrvatskog naroda i autor ovog teksta ne osjećam nikakvu krivnju zbog ubojstva Aleksandre Zec, ali mi je žao što danas ne živi među nama, i možda bi se i ona našla na Trgu bana Jelačića u Zagrebu dana 20. studenog 2.021. na strani diskriminiranih “necijepljenih”. Neka njenoj nevinoj duši dragi Bog podari život vječni na Nebu, u Svome Kraljevstvu. To isto želim i nevinoj duši, dvanaestogodišnjoj ubijenoj Rosemarie Ševo, i da budu kao dvije sestrice na Nebu, gdje nema psihopata.

Po definiciji znanosti medicine, stručno je mišljenje, da se psihopat definira kao čovjek bez empatije i emocionalne inteligencije, ili drugim riječima radi se o sebičnoj i narcisoidnoj osobi koja ne može bez pažnje drugih na čijoj se životnoj snazi hrani njen veliki ego. Tako po znanstvenom istraživanju ima u vladama oko 10 posto do 15% dužnosnika s psihopatskim poremećajem osobnosti; ako, npr., vlada Republike Hrvatske ima 15 ministara i predsjednika i dva potpredsjednika, onda u njoj imamo jednog do dva psihopata, a vi, poštovani čitatelji, sami zaključite, koja dva vladina dužnosnika bi to mogla biti; posebno je u koronavirus-krizi do izražaja došla duševna bolest u “rješavatelja” navedene krize, kako u nekih članova vlade tako i njenog pandemijskog stožera; (psihopata do deset posto ima i u medijima); članstvo u vladajućem aparatu može kod duševno bolesnog dužnosnika voditi do opasnog pokušaja aktiviranja dugo potisnutih opasnih osjećaja. Važno je znati da umobolni vladajući političari bez suradnje zdravih ljudi ne bi mogli učiniti zločeste radnje niti počiniti zločine. U stanovništvu svakog naroda ima oko četiri posto do pet posto psihopata. U upravljačkim strukturama poduzeća i politici ih ima najmanje deset posto, što u slučaju Republike Hrvatske nije teško zaključiti koji su to u posljednjih 30 godina, jer je očito. (Znanstvena studija Kevin Dutton: “The Wisdom of Psychopaths”, 2.012.)

Posebna značajka psihopatskog ponašanja u vrijeme velikih kriza je kolektivna suradnja široke mase stanovništva s vodećim psihopatima u politici i zdravstvu, ako se fokusiramo na koronavirus-krizu. Razlikujemo psihopata od sociopata, jer psihopat ne želi osobno ubiti i ozlijediti, dok se sociopatu događa upravo to, da reagira eksplozivno na “provokacije”, i fizički se obračunava, jer je često društveno neprilagođen, zbog čega je sklon primijeniti fizičku silu, umjesto da koristi mozak; impuls djelovanja mu se ne može kontrolirati. U politici, dakle, rijetko imamo sociopate, ali zato često psihopate, ali i još jednu vrstu ljudi, i to narcisoidne. Tu se ne radi o subkliničkoj vrsti narcisa nego o psihopatološkoj. Narcis nije u stanju voljeti niti sebe niti druge. Unuk slavnog hrvatskog kipara svjetske razine, Ivana Meštrovića, iz Texasa u Americi, sveučilišni profesor sociologije Stjepan Meštrović, stručnjak i za pitanja ratnih zločina, konstatirao je, da je bivša Titova Jugoslavija bila puna narcisa na položajima, koji su živjeli punim plućima, a da su normalni ljudi u toj državi venuli. Narcis želi pažnju i priznanja, a ako to ne dobije, postaje uznemiren, vrpolji se; takav misli samo na sebe, i vrlo visoko drži do sebe, i ne može se unijeti u situaciju nekog drugog čovjeka, niti osjećati njegove patnje, tako da je narcis bezosjećajan, nema empatije, i hladan je kao osoba, nema topline u takvom tipu čovjeka, bio muškarac ili bila žena u pitanju. Narcis mora druge ljude poniziti i učiniti manje vrijednima, da bi sebe uzvisio. Tako drugi ljudi u očima narcisa nisu zavrijedili da žive. Ponižavanje drugih je u narcisa nužno, jer je iznutra slabić, i stalno strahuje za svoj društveni položaj za koji je vezan kao pijan plota. Psihopat je, međutim, opasniji od narcisa, jer je majstor u vršenju strukturalnog nasilja, npr., u određivanju nasilja kroz zakonsku regulativu koja se onda čini legitimnom, i iste izvršava hladnokrvno i promišljeno. Takvi su, npr., bili oficiri Titove Ozne i Udbe, a sam ‘Tito’ (ne Josip Broz nego doušnik sovjetske tajne policije NKVD, ‘Valter’) je bio psihopat. Psihopatima nedostaje savjest, i zato ne poznaju moralne granice, tako da su idealni kadrovi za političke ideologije poput marksističke ili globalizma, koje sustavno stvaraju nemoral u društvu. Duševno zdravi ljudi imaju morala. Umobolni, dakle, psihopati u politici kreiraju za vanjski svijet masku normalnosti, pa se čine pristojni, normalni ljudi u košuljama i kravatama ili sportski tipovi sa zdravim duhom u zdravom tijelu, ali percepcija vara! Psihopat se već odmalena uči pretvaranju, a u odrasloj dobi perfekcionira svoje prikriveno ponašanje umobolnog, opasnog tipa; tako se upadljivo socijalno angažira, izdaje se kao “spasitelj” i kao vrlo “brižna osoba”, i kao “jamstvo za sigurnost, spokoj i sreću”. Svoj psihopatski nagon takova umobolna osoba može manifestirati samo kada prevari čovjeka nasuprot sebi, i nad žrtvom stekne moć. Psihopat je majstor u laganju, varanju, prikrivanju i zavođenju. Svi psihopati teže moći. Kad se psihopat dokopa vodećeg položaja, bilo u poduzeću ili u državnom aparatu ili mediju, počinje s ljudima manipulirati i tlačiti ih. Kad drugima nanesu psihičku bol koju ne poimaju jer nemaju savjest niti empatiju, takvu osobu kojoj su nanijeli boli u stanju su ismijati, i do kraja zgaziti kao crva, i to bez ikakve grižnje savjesti. Svoj položaj i svoju moć nepokolebivo iskorištavaju da unište svog konkurenta, i konkurenciju općenito. Što se penjemo više hijerarhijskom ljestvicom moći, nailazimo na više psihopata. Kad masu naroda vodi psihopat ili više njih, mase stanovništva joj se pokoravaju. Psihopate se teško može uočiti, jer oko sebe okupljaju duhovno zdrave istomišljenike, “suradnike” i “simpatizere”, koji su o njima ovisni. Psihopati imaju najbolje mogućnosti svoje nagone vršiti u politici, jer je selekcija u politici takva da ne prolaze pametni političari nego prefrigani laktaši, dakle, pokvareni političari koji se masi najviše sviđaju jer su “uspješni”, a to što svoj “uspjeh” mogu zahvaliti prevarama i lukavošću, stanovništvo ne vidi na prvu. Sada, kada točno imamo opis psihopata u politici, u vladi, u Hrvatskom saboru, na Ustavom sudu i Vrhovnom sudu i u Državnom odvjetništvu, gdje ih ima, dakle, najmanje deset posto, možemo baciti pogled u aktualnu politiku i na slučaj imenovanja javne površine po ubijenom djetetu Aleksandri Zec, koju je zajedno s njenim roditeljima likvidirao pričuvni sastav zagrebačke jedince MUP-a Republike Hrvatske, kojem je zapovijedao zamjenik ministra, pokojni Tomislav Merčep, prvi organizator obrane Vukovara od velikosrpske agresije, i ratni ranjenik u bolnici u vrijeme ubojstava u Pakračkoj poljani i likvidacije navedene curice na zagrebačkoj Medvednici, koji je zbog hijerarhijske odgovornosti osuđen od nadležnog hrvatskog suda kao ratni zločinac, dakle, na sudu mu nije dokazana osobna odgovornost, Merčep nije zapovjedio ubojstvo navedene dvanaestogodišnje curice.

Titoistička ljevica i njeni mediji eksploatiraju ubojstvo Aleksandre Zec preko četvrt stoljeća u smjeru nabijanja kompleksa manje vrijednosti hrvatskom društvu, hrvatskom narodu i hrvatskoj državi, da su “krivi” zbog ubojstva jedne djevojčice za koju tvrde da je bila Srpkinja, što nije istina, jer majka joj je bola Hrvatica, a otac Srbin, živjela je u Zagrebu, zašto bi bila Srpkinja, i tko zna kako bi se sama opredijelila, da je imala priliku postati odrasla. Ekstremni ljevičari (titoisti), na vlasti u Zagrebu s većinom u Zagrebačkoj skupštini komemoriraju Aleksandrino ubojstvo, ali ne komemoriraju ubojstvo hrvatske djevojčice Rosemarie Ševo, koju je Udbin “killer” zaklao 1972. godine, a njene roditelje ubio iz političkih razloga, jer su bili hrvatski emigranti u Njemačkoj. Oni ne komemoriraju ni hrvatsku djecu ubijenu u Domovinskom ratu, pa i u Zagrebu, gdje su ubijena u raketnom napadu pobunjenih Srba, kada je njihov vođa Mile Martić zapovjedio raketiranje Zagreba u vrijeme Bljeska, 1995. godine, prilikom čega su rakete pogodile i dječju bolnicu u Klaićevoj ulici. Zbog tog svirepog napada na civile je Mile Martić osuđen od strane međunarodnog haaškog suda ICTY za ratni zločin, i kaznu zatvora u trajanju od 25 godina.

Za likvidiranog Mihajla Zeca nije dokazano da je ubijen iz ideološko-političkih razloga, niti da je njegova malodobna kćer ubijena zato što je Srpkinja, kako zločesto tvrde simpatizeri i suradnici vladajuće ljevice u tisku i drugim glavnostrujaškim medijima, dakle, neki novinari sa psihopatskim simptomima, za koje ubijena hrvatska djeca iz obrambenog domovinskog rata nisu isto vrijedna kao jedno ubijeno, navodno srpsko dijete. Vladajuća većina u Gradskom poglavarstvu Zagreba i Zagrebačkoj skupštini, a neki od njih sa psihopatskim simptomima, tvrdi, da u Zagrebu ima dovoljno djece, i stoga ne treba povećavati prirodni priraštaj s novčanim poticajima za roditelje-odgojitelje, te su im prekrižili novčana sredstva za potporu, i poticaje da imaju više djece u svojim obiteljima. Na njihove žalopojke psihopati odgovaraju hladnokrvno, i hladni kao špricer, jer nemaju empatije niti emocionalne inteligencije.

Hrvatska obitelj Ševo, ubijena od strane Titove Udbe, 1972. u Italiji, među njima i malodobna Rosemarie Ševo, 12 godina stara. Do danas ni spomena o tim hrvatskim žrtvama političkog ubojstva, jer su bili hrvatski emigranti u Zapadnoj Njemačkoj.

Hrvatska država Republika Hrvatska i njena vlast i njeni vladari, nisu naredili niti zapovjedili ubojstvo malodobne Zagrebčanke Aleksandre Zec. Trostruko ubojstvo iz prosinca 1991. nije ratni zločin, nego razbojstvo i zločin iz koristoljublja, a djevojčicu je Merčepova skupina hrvatskih branitelja ubila jer je bila svjedok, tako da je postala kolateralna žrtva. Nadajmo se da će joj dragi Bog podariti život vječni, i molimo se za njene ubojice, međutim, nema potrebe po njoj imenovati ulicu u Zagrebu, jer takvih žrtava poput nje ima jako puno i različitih vjera i nacionalnosti, svakodnevno, ali nazvati jednu ulicu u Zagrebu po Rosemarie Ševo ima smisla, jer je ubijena na tragu političko-ideološkog obračuna Jugoslavena i komunista s Hrvatima i nacionalistima. Nazvati neku ulicu, trg, školu i slično po imenu hrvatskog djeteta ubijeno u velikosrpskoj agresiji ima smisla, ali navoditi stradalu srpsku djecu nema smisla, jer su ona žrtve samih agresora iz redova iste nacionalnosti i vjere odnosno nevjere. Tako nema smisla polaganje vijenca hrvatske državne delegacije na groblju s ukopanim bivšim pobunjenim Srbima, jer nisu sustavno ubijani po zapovijedi kao hrvatski emigranti i njihove obitelji, već su stradali jer je njihovo vodstvo krenulo u vojnu agresiju i terorizam protiv njihovih hrvatskih susjeda. Svaka žrtva jest žrtva, bez obzira na nacionalnost i vjeru, ali ne treba svaku žrtvu, niti komemorirati, niti po njima nazivati javne površine u Hrvatskoj već samo po vlastitim hrvatskim žrtvama. Aleksandrina braća (brat i sestra) dobila su od hrvatske države visoku novčanu odštetu, (jer su ubijeni od strane pripadnika jedne državne policijske rezervne postrojbe), ali rodbina obitelji Ševo nije dobila ništa od hrvatske države, iako se borila za hrvatsku nezavisnost i slobodu. Definitivni dokaz, da psihopati iz “Merčepove jedinice” nisu djevojčicu Aleksandru Zec ubili zato što je navodno bila Srpkinja, jest taj, da su u Pakračkoj poljani brutalno silovali i likvidirali metkom u potiljak mladu hrvatsku ženu, Marinu Nuić iz Kraljevce, koja je bila dragovoljac Domovinskog rata, i članica Hrvatske kršćansko-demokratske stranke od Marka Veselice. Mučena je i ubijena kao pas, a do danas država i vlast kao ni mediji nisu reagirali na to svirepo ubojstvo, niti ikoga kaznili zbog toga, niti je obitelj pokojnice dobila novčanu odštetu; možda zato što je ubijena bila Hrvatica, i k tome hrvatska braniteljica? Po tome vidimo da Hrvatskom vladaju ne samo bivši komunisti i njihova djeca, već i psihopati. 

Objavio Goran Jurišić

Prof. povijesti i njemačkog jezika i književnosti

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: